Historija Konjica

U mlađem kamenom dobu na mjestu današnjeg Konjica postojalo je ljudsko naselje, a prvi poznati narod na području Konjica bili su Iliri. Pouzdano je utvrđeno da su ilirska plemena Ardijejaca i Antarijata, uz Dalmate najjača i najmnogobrojnija, živjela u okolici današnjeg gradskog jezgra Konjica.

Od 360. do 840. godine prije naše ere ova plemena su se međusobno borila zbog slanih sela u današnjoj Orahovici, selu nadomak grada. Pobijedili su Autarijati, a posebno je dragocjen podatak da su vijesti o ovim borbama sačuvali grčki pisac Strabon i rimski pisac Apijan. Tada se prvi put u historiji spominje mjesto s područja današnjeg Konjica.

Početkom naše ere stigli su Rimljani. U doba cara Augusta ostalo je zabilježeno da su Rimljani na ovom području počeli da izgrađuju puteve. O tom svjedoči natpis sa imenom cara Augusta na miljokazu koji je pronađen u konjičkom selu Podorašac.

hhist

Legenda o postanku Konjica

U prastara vremena, dok su još sveci obilazili ovaj svijet, bio je, na mjestu gdje je danas Boračko jezero, gradić kojemu, nažalost, više niko ne zna imena.

Stanovnici su tom gradiću bili blagoslovljeni svakim blagom zemaljskim, ali su bili pokvarena srca i tako škrti da nisu više pazili na gostoprimstvo ni na iskrenu ljubav. Ti su ih grijesi i upropastili. Po božijoj mudroj odluci dođe jednom u taj grad neki svetac i zamoli za noćište.

Porugljivo ga bogataši otjeraju i niko mu ne htjede molbu uslišati. Kad se nakucao na svim vratima, dođe na kraju grada do kolibe jedne sirotice. Bila je to siromašna udovica, koja nije osim svoje kućice, baščice, krave i konja ništa drugoga imala, nego sina jedinca, momka u najljepšoj dobi. Majka i sin bili su Bogu odani, pobožni i milostiva srca.

Siromaha putnika prime gostoljubivo, podijele s njim svoje siromaško jelo i dadnu mu noćište.

Sutradan ujutro, kada se svetac spremao na put, rekne materi i sinu-Božjom ću pomoći da kaznim ovaj grad zbog grijeha njegovog žiteljstva. Pokupite što imate i otiđite iz ovog mjesta, što je prokleto da propadne. Idite sjevero-zapadu, pa kada dođete do rijeke, idite sve uz nju. Tamo gdje vam konj prednjim desnim kopitom triput udari u zemlju, na tom se  mjestu nastanite; Bog će vas tamo blagosloviti.

Mati i sin tako učiniše. Časom su bili daleko od grada, dok putnik ostade kod njihove kolibe. Kad se posljednji put obazru na svoju domaju, upropaste se od straha. Uz jauk i zapomaganje stanovništva propade pred njihovim očima grad u zemlju, a iz nebrojenih vrela navre jezero i ispuni tu novu kotlinu.

U isti mah im  nestade sveca s vida. Tako je nastalo Boračko jezero.Mati i sin pođu dalje sve uz rijeku Neretvu, kako im je svetac rekao.

Iza nekoliko sati iznenada im konj zastane. Udovica ga potjera riječima:- Hajde,hajde moj konjiću!, no konj ni da bi se makao s mjesta.

Odjednom udari desnim prednjim kopitom triput u zemlju. Sada vide mati i sin da su došli na ono mjesto što im je  svetac označio. Tamo si sagrade kolibu, a malo zatim oženi mati sina.

S dana su u dan napredovali, jer božji je blagoslov pratio porodicu. K njima se sada pridruže srodnici mladini i brzo tu nastane lijepo mjesto.

Kako je nastao Konjic

Jedan od glavnih puteva koji je vezao Rim i Dalmaciju sa Podunavljem išao je kroz Konjic. Taj put je polazio od Narone (današnjeg Metkovića), pa preko Nevesinjskog polja, Boraka, Konjica, Ivan-sedla i Sarajevskog polja i vodio je u Srebrenicu i dalje u Singidunum, današnji Beograd.

Na tom prometnom putu, i to na mjestu na kojem je cesta prelazila Neretvu, tamo gdje je današnji grad Konjic, brzo se stvorila velika naseobina. Glavni dio tadašnjeg naselja ležao je na desnoj obali Trešanice. Na tom prostoru su pronađeni ostaci zidina, rimske krovne cigle i krečni malter. Iznad konjičke željezničke stanice, na obronku Repovice, krajem četvrtog stoljeća, postojao je hram Boga sunca – Mitrasa. Ovo svetište zatrpano je velikom zemljanom lavinom.

Međutim, mnogi predmeti, prilikom otkopavanja 1897. godine, nađeni su u relativno dobrom stanju. Tada je u hramu pronađen kameni žrtvenik sa natpisom iz koga se vidi da ga je podigao izvjesni Vaterius Lucius. Pronađen je i kameni reljef sa slikom obreda mitreista i dio hramske blagajne sa metalnim novčićima iz drugog, trećeg i četvrtog vijeka naše ere. Reljef sa prikazom boga Mitrasa spada među najdragocjenije eksponate. On svjedoči da je među tadašnjim stanovništvom Konjica, većinom romaniziranih Ilira, bilo doseljenika i sa Dalekog Istoka (kult boga Mitrasa potiče iz Perzije). 

Lokalitet Crkvine kod Lisičića gdje su pronađeni arheološki ostaci kipova Boginje Dijane i Boga Mitrasa, antičke stele, te komad praga iz antičke zgrade, smatra se jednim od najvažnijih rimskih naselja u ovom kraju. Ostaci većih rimskih naseobina otkriveni su u Čelebićima i Ostrošcu, a ostaci rimske kulture pronađeni su na Gorici (reljefna ploča Boginje Minerve), u Trusini (Boga Silvana), u Cerićima (ploča Boga Jupitera), u Buturović Polju (reljefna ploča Boginje Venere).

Prvih dana mjeseca januara 1897. godine konjički učitelj Eugenije Pelicarić je od jednog svog učenika doznao da iznad željezničke stanice u Konjicu, na brdu Repovica, ima kamen s natpisom. Priča o Mithraeumu u Konjicu mogla je početi. Kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, gdin. Karlo Patsch, obaviješten od gdina. Pelicarića, u svom izvještaju, objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja, te iste 1897. godine, napisao je: 

„… Mjesto nahođenja je na desnoj obali potočića Trstenice (riječ je o rječici Trešanici, op.a.), što se spušta od Ivana klanca, te se u samom gradu Konjicu saljeva u Neretvu – i to na golom, dosta strmom obronku povijarca Repovice… Odavde je divan pogled naokolo i u daljinu na gorske kose uz obje vode i na goleme vrleti iznad lijepo smještene varošice, s kojih se sve do jula sjaji snježna bjelina. Misliš da si u Štajerskoj ili u Tirolsko; samo nošnja i jezik radnika, pa onda gradnja kuća i koliba budi te iz sna, pa te sjeća da nisi u gorskom kraju Austrije, nego među junačkim sinovima kršne hercegovine…“  Reljef sa prikazom kulta Boga  Mitrasa spada među najdragocjenije spomenike Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Obilje vode, šume i divljači čovjeka je privuklo, vjerovatno, još u paleolitu, a historijski potvrđeno- u mlađem kamenom dobu. Pronađeno kremeno oruđe, ostaci zemunica i nadzemnih kuća, keramičko posuđe i drugi tragovi potvrđuju ljudsko postojanje u neolitskim naseljima u Donjem Selu kod Konjica, u samom Konjicu i u najvećem, arheološki najznačajnijem- u Lisičićima kod Konjica. U ovom neolitskom naselju pronađeni su tragovi zemunica, ognjišta, kostiju (jelena, vepra, divokoze, srne, jazavca, govečeta, vuka, kune, psa, lisice, divlje mačke), grnčarskog posuđa, ostaci oruđa i oružja, ostaci pepela, koštana šila, žvrnjevi, kremeni nožići, kamene sjekire, pile, čekici, koštano i  kameno dugme…

Prvi pismeni zapis o ovom dijelu Evrope u čijoj će neposrednoj blizini niknuti grad Konjic ostavio je Grčki geograf Strabon. Ostavio nam je zapis o borbi za izvor slane vode dvaju ilirskih plemena – Ardijejaca i Autarijata (od 360. do 840. godine prije naše ere). Natpis sa imenom rimskog cara Augusta na miljokazu, pronađenom u Podorašcu kod Konjica, svjedoči da su ovdje Rimljani izgrađivali puteve. Jedan od glavnih puteva koji je vezao Rim i Dalmaciju sa Podunavljem išao je kroz naseobinu iza koje su ostali tragovi zidina, Rimske krovne cigle i krečnog maltera, a koja će se poslije Konjicom nazvati.

Konjički srednji vijek već je obilježen Slavenima koji žive u zajednici sa Avarima (Obrima). To bismo danas nazvali suživotom. Današnji naziv sela Obre u konjičkoj općini vuče korijen iz tog vremena. Slaveni prave utvrde sa nazivima – grad, gradište, Ostrog. 

U povelji ugrasko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine u spisku bosanskih župa navodi se Župa Neretva. Ova župa kao teritorijalno-politička organizacija postojala je pod tim imenom i ranije. Bila je samostalna župa, ni bosanska, ni humska. Docnije će ući u okvir srednjovjekovne bosanske države, a puno kasnije će biti i bosanska i humska, nikako samo bosanska, nikako –  samo humska. Godine 1356. u jednom zapisu bosanskog dvora u Neretvi spominje se naselje na tlu današnjeg Konjica. Ali, još uvijek pod nazivom – Konjic. To će se dogoditi 16. juna 1382. godine. Tog dana kada je jedna trgovačka karavana išla preko Konjica u Dubrovnik, prvi put je pismeno pomenut grad Konjic, grad kojim će potom postati jedan od najvećih centara bosanske crkve, bosanskih bogumila, DOBRIH BOŠNJANA, kako pretke današnjih Konjičana, poodavno drugi nazvaše. Osim obilježja atributa iz nacionalne odrednice, iza Dobrih Bošnjana i danas je na području konjičke općine ostalo 3018 registrovanih stećaka, bogumilskih nadgrobnih spomenika. 16. juni se danas obilježava kao Dan Općine. 

Godine 1463. u Konjicu počinje vrijeme Osmanske vladavine. Dva vijeka docnije, turski putopisac Evlija Čelebija, prolazeći kroz Konjic, zapisati će da Grad leži na prostranom, brdovitom i krševitom mjestu s vinogradima i vrtovima na obali rijeke Neretve, da se prostire s obje strane rijeke, da se na suprotnu stranu rijeke prelazi velikim drvenim mostom i da obje strane imaju šest mahala. Ima i šest stotina pločom pokrivenih kuća koje nisu velike, osam džamija, dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije, jedan hamam, dva hana i sedamdeset i pet dućana.

© 2020 Konjic Tourism

Development by Lilium