Planine

Mbarara Planina Prenj se nalazi u južnom dijelu Bosne i Hercegovine, pripada geografskim regijama Visoke i Niske Hercegovine, dok se u pogledu prirodnih regija nalazi u regiji bosanskohercegovačkog visokog krša. Na sjeveru, sjeveroistoku i zapadu granica mu je dolina rijeke Neretve, sa istoka graniči sa planinskim masivom Crvnja, sa juga Veleža i bijelopoljskom dolinom. Teritorijalno pripada općinama Konjic, Mostar i Jablanica. Najveći vrh je Zelena glava, visine 2155 m n/v, a onda slijede Lupoglav 2102 m, Osobac 2099 m, Otiš 2097 m, Vjetreno brdo (Erač) 2082 m, Herač 2042 m, Vidina kapa 2032 m, Ovča 2021 m, Botini 2015 m, Velika kapa 2007 m i jedanaesti Kerač 2030 m.

Prenj čini granicu između hercegovačkog krša prema jugu i prostranih visoravni prema sjeveru, a čiji reljef uslovljava specifičnu planinsku klimu. Do Prenja sa juga prodiru tople zračne mase iz pravca Jadranskog mora (mediteranski uticaji), te hladne mase sa sjevera preko prostranih visoravni i putem riječnih dolina. Planinski vrhovi Prenja sa sjevera zadržavaju prodiranje hladnih masa iz unutrašnjosti kontinenta, ali isto tako i mediteranskih strujanja u unutrašnjost. U podnožju planine, u brdskom pojasu, do oko 1000 m n/v, posebno na sjevernoj strani, preovladavaju listopadne šume, kao što je hrast, grab, i svakako bukva, ali i crni bor. Iznad brdskog pojasa diže se gorski pojas do oko 1600 m n/v bogat bukvom i smrčom, a onda borom i munikom. Alpske livade se uzdižu do pod same vrhove Prenja, a dominiraju iznad šumskog pojasa, prepune su sezonskog cvijeća (encijan i runolist i brojni drugi). Zajedno sa Čvrsnicom i Čabuljom, Prenj spada u bogata endemična područja naših planina.

Planinska morfostruktura Bjelašnice južnim i jugozapadnim dijelovima zalazi u prostor općine Konjic. Ova planina je tipična antiforma (horst – antiklinala) sa visinom preko 2000 m. Najviši vrh nalazi se na nadmorskoj visini od 2067 m. Dužina ove planinske morfostrukture iznosi cca 30 km, a širina oko 15 km. Na padinskim stranama Bjelašnice su zastupljeni fluvio– denudacioni procesi spiranja, jaruženja, osipanja, tečenja i kliženja zemljišta. Bjelašnicu karakteriše izuzetna promjenljivost klime.

Zime su veoma oštre i duge tako da se proljeće osjeća tek polovinom maja, a kratka ljeta znaju biti praćena talasima hladnog vazduha. Bjelašnica ima jedno prirodno jezero, koje se danas nalazi u stanju eutrofnosti i po definiciji ono danas ne predstavlja jezero, a to je Blatačko jezero. Unutar općine Konjic na Bjelašnici se izdvajaju sljedeća sela: Blace, Čuhovići, Džepi, Lukomir i Vrdolje. Bjelašnica je uz Igman, Jahorinu i Trebević poznata i po XIV Zimskim olimpijskim igrama, gdje je grad Sarajevo 1984. godine bio domaćin i organizator ove svjetske manifestacije.

Visočica najvećim dijelom ulazi u teritorij općine Konjic, izuzev sjevernih obronaka. Sa istočne strane od Treskavice odvojena je rijekom Ljutom, sa juga i jugozapada rijekom Neretvom od Prenja, a sa zapada i sjevera kanjonom rijeke Rakitnice od Bjelašnice. Ime je dobila vjerovatno po mnogobrojnim visokim vrhovima. Visočica se od sjevera sa prosječne nadmorske visine od 1400 m blago spušta ka jugu u selo Bjelimiće, a zatim se dosta strmo obara u dolinu Neretve. Obronci Visočice na sjeveru i zapadu spuštaju se u Rakitnicu okomitim liticama i strminama. Sredinom planine se izdiže greben Ljeljen sa najvišim vrhom Džamija (1967) m nadmorske visine.

Sjeverni dio Visočice čine planinski pašnjaci na nadmorskoj visini od 1 300 do 1 400 m, dok je južni dio obrastao šumom. Pored navedenih vrhova na Visočici se izdvajaju i vrhovi: Vito (1960 m), Veliko Brdo (1884 m), Subar (1820 m). Područje Visočice relativno je bezvodno. Izvori se nalaze uglavnom uz stočarske ljetne stanove kojih je danas mali broj. Pod sjevernim obroncima planine nalaze se sela Bobovica, Ozimine, Đulbašići, Pervizi (Donja Tušila) i Sinanovići (Gornja Tušila), koji se nalaze u općini Trnovo. Jedan od najatraktivnijih predjela na Visočici jeste uže područje oko vrha Puzim (1776 m). On je izdvojen od ostalog dijela planine i privlači pažnju svojim oštrim vrhovima.

Zec planina je srednjobosanska planina koja pripada planinskoj skupini Vranice i geomorfloški je jedan od grebenskih ogranaka razvedene mase Vranice. Najviši vrh planine je Smiljeva kosa (1871 m). Na Zec planini se nalaze naslage kvarcporfira. Na obrnicama planine Zeca, na 1430 metara nadmorske visine, nalazi se utvrda i ljetnikovac bosanskih kraljeva Kozograd. Na Zec planini nalaze se Veliko i Malo jezero.

Iako rijeka Neretvica izvire pod padinama obližnje planine Vitreuše, prvi kilometar ona dotiče jugoistočne obronke planine Zec. Dalje se probiјa kroz velike provaliјe i duboke prosјeke, dok se konačno ne spusti kod sela Podhuma u ravnicu, odakle teče mirno sve do svoga ušća u Neretvu kod Ostrošca. Na Zec planini raste bosanskohercegovački endem bijelo vraničko zvonce.

Bitovnja planina i njeni obronci nalaze se na sjeverozapadu općine Konjic. Njeni zapadni, južni i jugoistočni obronci ulaze u sastav ove općine. Udaljena je oko 10 km sjeverno od grada Konjica. Prema istoku se nastavlja na Ivan planinu, a prema sjeverozapadu i zapadu na Pogorelicu i Zec planinu. Najviši vrh Bitovnje je Lisin (1 742 m). Ona je orografsko razvođe između crnomorskog i jadranskog sliva.

Na njoj je izvorište rijeke Željeznice i Crne rijeke, koje pripadaju slivu Bosne (crnomorski sliv), te Trešanica i Kraljuštice, pritoka Neretve odnosno Jablaničkog jezera (jadranski sliv). Planina je bogata vodom i mnogobrojnim izvorima. Do visine od 1500 m ima mješovite i crnogorične šume, a najviši dijelovi su pašnjaci.

Treskavica svojim krajnjim zapadnim i jugozapadnim dijelom ulazi u sastav općine Konjic. Ova planina podijeljena je na dvije cjeline: sjeverni dio kojeg nazivamo Bosanska ili Trnovska Treskavica i južni dio pod nazivom Hercegovačka, Humska ili Kalinovačka Treskavica. Najviši vrh Treskavice iznosi 2 088 metara n/v i karakterističan je po tome što ga planinari zovu različitim imenima (Paklijaš, Đokin toranj, Mala ćaba).

Treskavica je od Visočice na zapadu odvojena rijekom Ljutom, na sjeverozapadu omeđena je planinom Bjelašnicom, na sjeveru i sjeveroistoku omeđena je Jahorinom, gdje je Crna rijeka prirodna granica, te na jugu i jugoistoku omeđena je planinom Lelija. Ova planina obiluje vodom, ima 365 izvora ili vrela među kojima su i izvori pet većih rijeka, a to su: Bistrica, Ljuta, Bijela i Rakitnica, gdje Ljuta cijelim tokom protiče kroz istraživano područje, a Rakitnica svojim srednjim i donjim tokom.

Ivan planina cijelom svojom dužinom predstavlja jedan širi prevoj između Bitovnje na sjeverozapadu i Bjelašnice na jugoistoku. Po visinskim odnosima, sastoji se iz četiri dijela: Rudnog brda (1270 m), Malog Ivana (1000 m), prevoja Ivan (976 m) i Ivan planine (1542 m). Iznad Rudnog brda naglo se uzdiže 200 m visoki rasjedni odsjek ogranka Bjelašnice- Volujak. Tako je morfološki Ivan planina oštro odvojena od Bjelašnice. Po svom geomorfološkom sklopu i geološkom sastavu, Ivan planina je krajnji jugoistočni izdanak Srednjebosanskih škriljavih planina.

Litološki sastav u osnovi čine karbonski škriljci, koji kao i njen glavni greben padaju prema prevoju, gdje u njegovoj blizini na visini od 1 174 m zalaze pod mlađe permske šupljikave krečnjake i dolomite, od kojih je i izgrađen sam prevoj Ivan. Otkrivene su i uvale slične vrtačama, jedan ponor, kao i pećina između Bradine i Podorašca, u narodu poznata pod imenom Strašiva pećina. Prosječna godišnja količina padavina je oko 1 995 mm. Glavna hidrološka okosnica ovog prostora je rijeka Trešanica, desna pritoka rijeke Neretve. Ivan sedlo predstavlja jedno od glavnih saobraćajnih čvorišta u zemlji, kojim prolazi magistralni put M-17, ali i željeznička pruga koja povezuje Hercegovinu sa Bosnom.